U početku su bicikle prevozili na planinu kamionima i utrkivali se nizbrdo.

Za zaustavljanje su koristili tradicionalne "torpedo" kočnice. Tijekom spuštanja ti bi se stari kočioni sustavi toliko zagrijali da bi se mast u stražnjoj glavčini otopila pa su je prije slijedećeg spuštanja morali ponovo podmazivati.

Jedna staza na planini Pine dobila je ime po izrazu "repack"-ponovo puniti. Ti su bicikli bili teški ,krntije s jednom brzinom prilagođene pomoću dijelova skinutih s malih motocikala i mopeda. Uskoro su vozači počeli osjećati da ako žele uživati u spustu, to pravo moraju zaslužiti vozeći uzbrdo. Posljedica je bila pojava kućnih obrta te izrada bicikla s brzinama i mjenjačima koji su to mogli postići. Tako su postavljeni temelji biciklicističkih tvrtki koje danas poznajemo.

Kako je popularnost brdskog biciklizma bila sve veća, sve su mu veću pozornost počeli poklanjati proizvođači dijelova. Pojavili su se posebnu dijelovi za brske bicikle ,što je stvorilo novu granu industrije. Brdski se bicikli trenutno prodaju pet puta bolje od cestovnih.  Međutim, od 1970-ih mnogo se toga promijenilo pa danas možete brdski bicikl vrhunske kakvoće s dvostrukim ovjesom i disk kočnicama te lakim,ali čvrstim djelovima izrađenim od neobičnih slitina kupiti razmjerno jeftino u odnosu na cestovne modele. Razlika između vozača rekreativaca i profesionalaca toliko se povećala da ih dijeli sustav licenciranja. Daljnja će specijalizacija vrhunskih vozača u budućnosti sasvin sigurno potaknuti poboljšavanje dijelova, što će za posljedicu imati usavršavanje raspoložive opreme široke potrošnje.